“Zašto mi je predložio sastanak na ovako čudnom mjestu?” požalila se mlada djevojka.
Ulica Olgunlar bila je prepuna. Studenti, srednjoškolci i roditelji ulazili su i izlazili iz jedne knjižare u drugu kako bi kupili sve što im treba u prvoj sedmici škole.
“Gdje ću te sada naći?” rekla je glasom koji je samo ona mogla čuti.
Hodajući ulicama živahnim poput djeteta, udahnuvši tužni miris Ankare. Pogledala je u nebo, grad joj je namigivao.
“Sestro, koga ste tražili?” upita prodavač.
“Znate li gdje se nalazi knjižara İmkan?” upita ona.
“Idite gore, malo dalje.”
Dok je koračala vođena tim riječima, viđala je nestrpljive mlade, uzbuđenu djecu, zabrinute odrasle. Užurbanost sna zvanog život obuzela je ljude. Ulica je bila živa, podrhtavala je pod njenim nogama. Odjednom se usred gužve osjetila usamljenom i bez podrške, sjetivši se da joj je otac umro.
🎁
“Dođi, doktorice, dobrodošla!” trgnula se na zvuk glasa. Bio je to Sinan. Zajedno su išli u osnovnu školu. Bili su bliski prijatelji, prijatelji iz djetinjstva. Upitali su jedno drugo za zdravlje. “Šta si radila otkako se nismo vidjeli, Ayti?” Sinan je uvijek tako zvao Ajlin.
“Izgubila sam oca. Ne može se reći ni da sam imala baš lijep srednjoškolski život. Ni majke nema, godine sam provela po domovima.” Oblak se pojavio u Ajlininim očima.
“Čuo sam da si upisala medicinu na Gazi univerzitetu, čestitam,” reče Sinan s iskrenim osmjehom.
“Hvala,” reče Ajlin, pokušavajući se nasmiješiti, ali nije uspjela. Troškovi su bili dvostruko veći od njene stipendije i zbog toga se borila s finansijskim poteškoćama. Željela je promijeniti temu: “A gdje si ti upisao?”
“Znaš da je moj san bio turistički menadžment,” reče Sinan pokazujući na sliku Antalije koja je visila iznad mjesta gdje je sjedio. “Nisam se mogao dogovoriti s ocem, nije želio da studiram. Predat će mi knjižaru.”
Osmjeh na Sinanovom licu se iskrivio.
“Ali…” reče Ajlin iznenađeno, “Turizam je godinama bio tvoj san, još otkad smo se upoznali!”
“Moji snovi vise tamo,” reče Sinan gledajući u sliku iznad.
🎁
Ajlin se sažalila na njega. Neko čiji su cijeli san bili more i plaže, provest će svoju mladost u maloj, zatvorenoj radnji.
“Sreća nije u uzimanju, nego u davanju,” reče Sinan. “Samo zato što moj san visi na zidu, ne mogu dozvoliti da snovi moje drage prijateljice ostanu visiti.”
Sinan poče skidati nešto s gornje police. Ajlin je pokušavala shvatiti šta se dešava. Na kraju je Sinan otišao do kase, vezao knjige šarenom trakom, napravio mašnu i pružio ih Ajlin: “Sretan rođendan!”
Ajlin je vrisnula. Knjige koje joj je Sinan poklonio nisu bile ništa drugo do medicinske knjige koje Ajlin nije mogla kupiti zbog finansijskih poteškoća, a koje je sutra obavezno morala donijeti na predavanje.